ponedjeljak, 21. prosinca 2009.

Inventura 2009. godina

Većina ljudi krajem godine naprave neku vrst inventure, pogledaju unatrag, pokušaju se sjetiti svega lijepog, a zaboraviti sve ono što ih je rastužilo i zbog čega bi nam bilo lakše da smo ovu godinu prespavali. Kad radim takvu inventuru u lijepe trenutke sigurno mogu uračunati sve trenutke provedene u brdima. Kako je ovo bila godina recesije više je izleta bilo u okolicu Varaždina no ni to nije manje važno, značajno niti je manje lijepo od udaljenih ili "egzotičnih" krajeva, koje bih želio ili sam posjetio.
U bližoj okolici najviše sam kao i svih ovih godina planinario Ivanščicom. Ove sam se godine do današnjeg dana penjao na najvišu zagorsku planinu 68 puta.
siječanj - 2 puta
veljača - 3 puta
ožujak - 3 puta
travanj - 5 puta
svibanj - 10 puta
lipanj - 11 puta
srpanj - 4 puta
kolovoz - 6 puta
rujan - 7 puta
listopad - 7 puta
studeni - 6 puta
prosinac - 4 puta
Što se masiva Ivanščice tiče bio sam 7 puta na Čevu i 3 puta na Grebengradu iako sam par puta "lutao" istočnim dijelovima Ivanščice od Čeva preko Puste Bele pa preko Mozera i Lubenjaka do planinarskog doma na Grebengradu. Drugi put sam išao od Belskog dola pa do Grebengrada. Par sam puta išao od Lujčekove hiže preko Hama do Šumi ili preko Pisane pećine i iznad Velike ravni do vrha Ivanščice i natrag popreko preko Velike ravni natrag do Lujčekove hiže, tako da takva lutanja sa više destinacija nisam ubrojio u navedene izlete.

Na Kalniku sam bio ove godine 6, a na Ravnoj Gori 4 puta. Svim tim našim vrhovima prilazio sam s raznih strana i išao sam često po svojim a ne markiranim planinarskim putevima.

18. siječnja pokušao sam s društvom (2 auta) osvojiti Komen, ali sam umjesto na vrh 1684 metra došao samo do 1130 m zbog velikog snijega i bolova i grčeva u nogama. Na vrh su se tog puta popeli samo mali Miro, Mladen i Dudo. Magla je pri vrhu bila takva da su jedva pronašli put za povratak.

15. ožujka nekolicina nas (opet 2.auta) popeli smo se na Bitoraj 1385 m visok vrh u Gorskom Kotaru a kad smo već bili tamo svratili smo na otok Krk i popeli se na Obzovu 569 metara visok vrh. Krenuli smo s Treskavca a spustili smo se u Punat.

5. travnja Mladen, Boris i ja smo ispenjali trolist Boć, Donačku goru i Strahinjščicu.
26. travnja još jedan moj neuspio uspon. Vlado, Mladen i Boris popeli su se na Savinjsko sedlo (Boris prvi puta preko 2000 m), a ja sam zbog nepreležane gripe i najvjerojatnije visoke temperature ostao u zimskom skloništu kraj Frishaufovog doma na Okrešlju na 1396 metara i pričekao ih tamo.

15. svibnja na nagovor (kao da mene na nešto takvo treba nagovarati) supruge popeli smo se na Golicu i u povratku posjetili smo Mozirski gaj. Pri vrhu je bilo još snijega pa nismo doživjeli punu ljepotu rascvalih padina punih gorskih narcisa (Narcissus poeticus radiiflorus) koje u prirodi cvatu samo na par mjesta. Na nižim padinama je prizor bio nevjerojatan. Supruzi sam obećao da ćemo ponoviti iduće godine turu ali ne vikendom zbog nevjerojatne gužve (neki bi rekli "Kao na Bistrici") i u vrijeme najveće cvatnje narcisa. Drž' me za riječ!!!!

6. i 7. lipnja "pomogao" sam prijatelju Gagi kao pomoćnik na začelju kolone kod terenske nastave planinarske škole HPD MIV Varaždin i HPD Ivančica Ivanec a koja se je održala u Logarskoj dolini, zapravo se je većina od 31 sudionika popela na Savinjsko sedlo a i ja ovog puta nisam ostao u domu na Okrešlju. Ipak nismo izvršili sve što smo naumili. Naime, spremali smo Dudo, Saša, Gaga i ja drugi dan popeti se kroz Turški žleb na Turšku goru, ali je odgođeno zbog kiše koja je lila kao iz kabla.

19. srpnja Gaga, Mladen i ja popeli smo se kroz Turški žleb na Skutu a spustili smo se preko bivka pod Skutom, Podi i preko Slemena natrag do Turškog žleba gdje nas je počekao Boris koji je uz Mladenovo osiguranje ispenjao Žleb gore-dolje.

Od 3. do 6. kolovoza ostvarili smo veliku želju i popeli se iznad 4000 metara. Vlado, Mladen i ja popeli smo se na treći (po nekima drugi, ako se ne računa Elbrus) vrh Evrope Monte Rosu zapravo stigli smo na nešto niži vrh Punta Gnifetti 4554 m (po nekim 4559 m) gdje je smješten i najviši planinarski dom u Evropi Regina Margherita.
Pošto je naš varaždinski tjednik Varaždinske vijesti objavio moj opis ture na kraju ovog posta ću samo copy/paste tekst koji sam poslao novinama. Ovim putem još jednom zahvaljujem novinaru i prijatelju Zlatku Putarek.

6. rujna moj veliki prijatelj Mali Miro bio je vođa puta i proveo nas je po Storžiču (1 auto). Okružili smo Storžič od doma pod Storžičem, preko Škarjevog roba, vrha Storžiča, doma na planini Javornik i koče na Veliki poljani natrag u dom pod Storžičem gdje smo pojeli najbolji "boršč" ikad pojeden na brdu.

13. rujna Vlado, Mladen, Boris i ja popeli smo 2540 metara visoku Jezersku Kočnu i to preko Češke koče zapravo se put zove Frishaufova pot. Vlado i Boris su došli do "trbušastog prelaza" koji je tako nizak da se mora skinuti ruksak i mora se vući za sobom ili gurati pred sobom. Do vrha im je trebalo nepunih 100 metara. Mladen i ja smo ispenjali i tih stotinjak metara do vrha. Magla je djelomično umanjila doživljaj ali je uspon na krušljivu planinu izvanredan doživljaj i adrenalinski nadomjestak za nedoživljene vidike zbog povremene magle.

27. rujna poveće društvo (2 auta) popelo je Ojstricu 2350 metara visoku planinu povrh Logarske doline ali iz smjera planine Podvežak preko Kocbekovog doma i Male Ojstrice, a hrabriji dio društva Gaga, Mladen, Šac, Saša i ja i Planjavu 2392 m visoku planinu. Opet je magla umanjila doživljaj predivnih vidika koji se inače od tamo prostiru na sve strane. Ostalo se je društvo spustilo s Ojstrice i pričekali su nas u Kocbekovom domu.

15. studenog pokušali smo se popeti na Kalški greben, što je opisano u jednom od prethodnih postova pa se neću ponavljati.

Kao što sam obećao slijedi opis ture na Monta Rosu koji sam poslao novinarima ali nije u potpunosti objavljen:
"Prošle godine otprilike u isto vrijeme kad smo ispenjali 3000 m obećali smo sami sebi da je iduće godine na redu 4000 m. Pripreme za taj podvig počeo je odmah a intenzivirao se je zadnjih mjesec dana.
Vladimir Drožđek, Mladen Galinec i moja malenkost Branko Galinec – Sinek svi članovi HPD „MIV“ Varaždin 2. kolovoza oko 22 sata krenuli smo preko Slovenije, projurili kraj Trsta, Venecije i nakon “smrdljive“ Padske doline pune industrije, pored Milana i prijeđenih 800-tinjak kilometara parkirali auto u živopisnom gradiću Alagna Valsesija smještenom visoko (1150 m nm) u alpskoj dolini Valsesija u provinciji Varcelli u Piedmontu nadomak nacionalnog parka Alta Valsesia u sjevernoj Italiji i što je najvažnije za naš dio priče, jedan od ulaza na visokogorski planinski lanac Monte Rosa sa drugim vrhom Alpa, Punta Dufour ili kako bi nijemci rekli Dufourspitze sa visinom od 4634 m nad morem. Naš cilj nije bio prvenstveno osvojiti sam vrh nego ostvariti želju da prijeđemo 4000 m.
Prolaskom kroz gradić, koji je nekako različit od austrijskih alpskih mjesta, ali prijateljski simpatičan i više svojim uskim uličicama podsjeća na dalmatinske gradove, dolazi se do žičare koja s 1200 m dolazi najprije malim skijaškim gondolicama do Pianalunga na 2050 m gdje se presjeda na pravu veliku skijašku gondolu koja se penje do Passo Salati na visokih 2980 m. Duljina žičara je oko 6 km savladava visinsku razliku od 1780 m, a sama vožnja, ako imate sreće s presjedanjem traje oko 20-tak minuta.
Kako smo za prvo noćenje, a i zbog prilagodbe na naglo uspinjanje na visinu za koju bi nam inače trebao cijeli dan, odabrali planinarski dom Citta di Vigevano spustili smo se na 2864 m (visina slovenskog Triglava). S Rifugio (planinarski dom) Citta di Vigevano prvog smo dana planirali popeti i još malo prilagoditi organizam na visinske uvijete obližnji vrh Stolemberg (3202 m) ali zbog kiše i magle koja je onemogućavala bilo kakav pogled ili snalaženje bez GPS-a popeli smo se do oko 3100 m i polako vratili u pl. dom na zasluženi odmor.
Oko 6 sati ujutro uz izlazak sunca i predivno vrijeme, koje je obećavalo predivne vidike i doživljaje uputili smo se do našeg idućeg obitavališta planinarskog doma Capanna (daščara) Gnifetti Giovanni na visokih 3467 m. Uz mnogo odmaranja, fotografiranja i naprosto uživanja, a bez velike žurbe, što zbog teških ruksaka, što zbog sve rjeđeg zraka oko jedanaest sati ispenjali smo 600-tinjak metara nadmorske visine i nakon 5 km došli do doma koji će biti naše utočište iduća dva dana. U planinarski dom sa oko 200 ležajeva mogu vas smjestiti tek poslije 13 sati i to ako ste prethodno rezervirali, a ako niste tek poslije 18 sati, ako je netko odustao ili jednostavno nije došao.
Kad smo se smjestili (mi smo na sreću rezervirali) i smanjili težinu ruksaka, tako da su ostale samo stvari koje su nam bile potrebne za slijedeći podvig, krenuli smo oko 13.30. Oko nas je zablještalo ogromno prostranstvo novo napadanog snijega Lysgletschera, na kojem bi bez naočala oslijepili za par minuta. Iako je palo i više od metar snijega pukotine u snijegu i ledu su upozoravale i tjerale na potpunu koncentraciju i razmišljanje o svakom koraku. Tog nam je dana cilj bio prijeći ono što smo zacrtali famoznih 4000 m. Kako je vrijeme bilo pogodno, osim vjetra koji je povremeno šibao u naletima orkanske jačine ispenjali smo i više nego što smo očekivali. Popeli smo se na vrh Piramide Vincent koji se široko rasprostire na 4213 m nad morem. Naša je misija što se visine tiče bila ostvarena. Čestitanje, slikanje, zdravica i uživanje u predivnoj panorami koju samo uporni mogu doživjeti i to ako imaju sreću s lijepim vremenom, naglo nam je prekinuo još jači vjetar koji je noseći iglice zaleđenog snijega onemogućavao ne samo bilo kakvo razgledavanje nego i disanje. U žurbi smo napustili vrh i krenuli put planinarskog doma. Spust je bio fizički puno lakši ali opasniji zbog mogućeg pada unatoč derezama na gojzericama. Dogovor je bio da iduće jutro krenemo kad već sunce izađe, iako zbog kvalitete snijega mnogi kreću poslije doručka oko 4.30 ili 5 sati. Komešanje u sobi gdje smo spavali nas desetoro na tri kata i još jednom ložom više, probudilo nas je i prije 4 sata, ali smo uspjeli zatvoriti oči do 5.30 kad smo već bili sami u sobi.
Današnji dan je bio bonus dan koji smo poklonili sebi i sve što smo napravili tog trećeg dana samo je više od naših očekivanja. Polako s noge na nogu i uživajući u svemu oko nas uputili smo se uz ledenjak pa kud nas noge odnesu. Oko 12 sati stigli smo do vrha Punta Gnifetti (Signalkuppe) i visinu 4554 m nad morem. Na samom vrhu se nalazi najviši planinarski dom u Evropi Rifugio Regina Margherita. Pogled je sezao do neshvatljivih udaljenosti. Na istoku prekrasni Dolomiti sjaje snijegom pokrivenim vrhovima, na sjevero-istoku prekrasni opasni šiljak Matterhorna kao na dlanu, na zapadu najviši i gazda Alpa, Mont Blanc sa svojih 4807 m nadvisuje veličanstveno sve okolne vrhove. Na jugozapadu malo niži vrhovi Grand Paradisa. Na jugu prekrasne doline Italije i put kojim smo stigli iz Hrvatske. Nažalost zbog smoga Padske doline nemoguće je vidjeti more. Uz pomoć nijemaca i njemica vođenih talijanskim vodičem razvili smo hrvatsku zastavu, slikali se, malo družili a onda krenuli umorni ali prezadovoljni i puni iskustava prema odmoru. Na silasku Mladen se popeo na Ludwigshöhe 4342 m visok vrh koji nam je bio usput a Vlado i ja na nižu špičicu Balmenhorn (4184 m) na kojoj se nalazi bivak Giordano i kip Cristo delle Vette.
Kod spuštanja prvi puta od kako smo se popeli na planinu čuli smo hrvatski jezik. Grupa od osam hrvata „od Popovače do Ogulina“ krenula je prema svom najvjerojatnijem prenoćištu bivku Giordanu. Malo smo ih zadržali u ugodnom razgovoru, a onda put pod noge.
Prespavali smo u planinarskom domu i oko 6 sati krenuli smo prema žičari na Passo Salati. Spustivši se kraj planinarskog doma u izgradnji a prema vrhu Stolemberg na oko 3100 m doživjeli smo najveće iznenađenje našeg putovanja. Već iz daljine začuli smo poznati kajkavski dijalekt i ubrzo smo se pozdravljali sa našim prijateljima, koje često susrećemo na mnogim planinama Hrvatske i Slovenije, devetoricom upornih planinara članova prijateljskog HPD „Ivančica“ iz Ivanca. „Kad se ne sretneš na Ivanščici, eto sretneš se na 3000 metara usred Italije 1000 km od kuće!“ bio je nečiji komentar. Zaželjeli smo im sreću i lijepo vrijeme, a oni nama sretan povratak uz uzajamnu želju da se opet sretnemo u planinama. Evo kako je Svijet malen!!!??? Sretno smo se spustili do auta i kasno navečer u četvrtak sretno smo stigli svojim domovima.
Zahvaljujemo našem sponzoru HPD „MIV“ Varaždin na pomoći koju su nam omogućili, a najviše našim obiteljima koje su imale i imaju razumijevanja i žive s nama za naše „dječačke, rano pedesete nepodopštine“ i pomažu nam nesebično u ostvarenju istih."

















Večina slika je na http://picasaweb.google.com/sinek.vz
Ako više neću pisati ove godine svim čitačima i svim ljudima dobre volje sretan Božić i novu 2010. godinu!

petak, 18. prosinca 2009.

Psi laju... karavane prolaze!

Ovo je možda čudan naziv za post jednog "planinarskog" bloga. No, probao bi objasniti zašto mi je takav naslov pao na pamet. U subotu 12.12.2009. godine kao i u ponedjeljak 14.12.2009. bili smo na Ivanščici i to u rane jutarnje sate. U subotu ekipa je bila Boris, Mladen i uobičajeno ja. Prijevoz Boris je kasnio jer je mislio da ako u Varaždinu i Knegincu pada kiša može se nastaviti sa spavanjem, ali ga je Mladen telefonom "izvukao" iz kreveta i umjesto u 7 sati krenuli smo u 7 i 15!? Očekivano, već na putu prema Ivancu kiša se je pretvorila u snijeg, a u Prigorcu se je snijeg već lovio po cesti. Utoplili smo se, "zakukuljili" i unatoč tome iznad 917 (Veliki Rok) vjetar je nemilosrdno brijao lica, a pahuljice su bole nezaštićeni dio lica. Unatoč nemilosrdnosti vjetra uživanje u prirodi je nadoknadilo nelagodnu hladnoću. Priroda je nenadmašni majstor ukrašavanja, pa je okolina koja se može vidjeti (oblak nas okružuje pa vidik nije u daljinu) djelo nenadmašnog majstora. Iako je kod planinarskog doma bilo samo -4°C osjećaj hladnoće zbog vjetra je mnogo "hladniji". No u domu je bilo puno toplije i ugodnije. Prvi smo progazili nedirnuti snijeg po Stričaku, ali unatoč nedirnutom pokrivaču od skoro 30-tak centimetra pri vrhu, iz snijega izviruju dokazi o prisustvu čovjeka, planinara, izletnika ili samo posjetitelja, tetrapak soka našeg varaždinskog renomiranog proizvođača i litrena flaša (koja je povratna i vrijedi 0,50 kuna) isto renomiranog proizvođača piva. Neko je bio žedan, ali nakon konzumacije "zaboravio" je sa sobom ponijeti ambalažu. Tko zna koliko toga je okolo skriveno u dubokom snijegu. Eto, zbog ovog što je bilo prvo što sam uočio nakon gledanja predivnog pejzaža koji je od prirode nevjerojatno ukrašen, naslov ovog posta je "Psi laju... karavane prolaze!". Do kada ćemo se tako maćehinski ponašati prema prirodi?! Do kada ćemo ignorirati vapaje i pozive prirode da promijenimo svoj način ophođenja s prirodom. Mi planinari, izletnici ili samo slučajni posjetioci koji "trošimo" naše slobodno vrijeme po planinama i dolinama trebali bi bolje osluškivati bilo i ćuti vapaje prirode. Samo mali napor bio bi dovoljan da se to izbjegne. Ja, koji inače ne ostavljam tragove svog prisustva (zato dosta fotografiram) u planini, često sam znao ostaviti zatvarače od pivskih flašica na odmorištu (Balkon 800 m) kad se uspinjem Stričakom na Ivanščicu, kao znak svog prolaska. Ovim putem obećavam da takovih "oznaka" više neće biti. Eto, neka svako od nas napravi tako nešto za sebe i svoju okolinu pa da "psi" iz naslova posta ne laju uzalud. Mi nećemo biti previše opterećeni, a svaki naš pa i neznatno mali doprinos pretvoriti će se u osobno zadovoljstvo, a priroda će nam uzvratiti, ne bojte se, znati će nam uzvratiti, kako samo ona zna, a posjetitelji planina znaju o čemu pišem. S planine smo se spustili po zasnježenom Temnom dolu. Osjećaj spusta je u neku ruku sličan spuštanju u Turškom žlebu u Kamniškim Alpama, a i prijeđen spust i kosina su zapravo slični.




















U ponedjeljak smo Vlado i ja ponovili storiju samo smo se spustili s planine Konjem umjesto Temnim dolom. Vlado je u subotu bio spriječen pa smo propušteno nadoknadili odmah u ponedjeljak. Bilo je puno hladnije ali bez vjetra pa je osjećaj hladnoće bio znatno manji. Priroda je predivna i nikad se neću prestati naslađivati umijeću nenadmašnog umjetnika.





U nedjelju 6.12. 2009. umjesto trosjeda u dnevnoj sobi, Slađana, Azra i moja malenkost lagano smo se relaksirali po obroncima istočne Ivanščice, posjetili smo vrh Čevo.


Par sličica i od tamo: