Ovo je možda čudan naziv za post jednog "planinarskog" bloga. No, probao bi objasniti zašto mi je takav naslov pao na pamet. U subotu 12.12.2009. godine kao i u ponedjeljak 14.12.2009. bili smo na Ivanščici i to u rane jutarnje sate. U subotu ekipa je bila Boris, Mladen i uobičajeno ja. Prijevoz Boris je kasnio jer je mislio da ako u Varaždinu i Knegincu pada kiša može se nastaviti sa spavanjem, ali ga je Mladen telefonom "izvukao" iz kreveta i umjesto u 7 sati krenuli smo u 7 i 15!? Očekivano, već na putu prema Ivancu kiša se je pretvorila u snijeg, a u Prigorcu se je snijeg već lovio po cesti. Utoplili smo se, "zakukuljili" i unatoč tome iznad 917 (Veliki Rok) vjetar je nemilosrdno brijao lica, a pahuljice su bole nezaštićeni dio lica. Unatoč nemilosrdnosti vjetra uživanje u prirodi je nadoknadilo nelagodnu hladnoću. Priroda je nenadmašni majstor ukrašavanja, pa je okolina koja se može vidjeti (oblak nas okružuje pa vidik nije u daljinu) djelo nenadmašnog majstora. Iako je kod planinarskog doma bilo samo -4°C osjećaj hladnoće zbog vjetra je mnogo "hladniji". No u domu je bilo puno toplije i ugodnije. Prvi smo progazili nedirnuti snijeg po Stričaku, ali unatoč nedirnutom pokrivaču od skoro 30-tak centimetra pri vrhu, iz snijega izviruju dokazi o prisustvu čovjeka, planinara, izletnika ili samo posjetitelja, tetrapak soka našeg varaždinskog renomiranog proizvođača i litrena flaša (koja je povratna i vrijedi 0,50 kuna) isto renomiranog proizvođača piva. Neko je bio žedan, ali nakon konzumacije "zaboravio" je sa sobom ponijeti ambalažu. Tko zna koliko toga je okolo skriveno u dubokom snijegu. Eto, zbog ovog što je bilo prvo što sam uočio nakon gledanja predivnog pejzaža koji je od prirode nevjerojatno ukrašen, naslov ovog posta je "Psi laju... karavane prolaze!". Do kada ćemo se tako maćehinski ponašati prema prirodi?! Do kada ćemo ignorirati vapaje i pozive prirode da promijenimo svoj način ophođenja s prirodom. Mi planinari, izletnici ili samo slučajni posjetioci koji "trošimo" naše slobodno vrijeme po planinama i dolinama trebali bi bolje osluškivati bilo i ćuti vapaje prirode. Samo mali napor bio bi dovoljan da se to izbjegne. Ja, koji inače ne ostavljam tragove svog prisustva (zato dosta fotografiram) u planini, često sam znao ostaviti zatvarače od pivskih flašica na odmorištu (Balkon 800 m) kad se uspinjem Stričakom na Ivanščicu, kao znak svog prolaska. Ovim putem obećavam da takovih "oznaka" više neće biti. Eto, neka svako od nas napravi tako nešto za sebe i svoju okolinu pa da "psi" iz naslova posta ne laju uzalud. Mi nećemo biti previše opterećeni, a svaki naš pa i neznatno mali doprinos pretvoriti će se u osobno zadovoljstvo, a priroda će nam uzvratiti, ne bojte se, znati će nam uzvratiti, kako samo ona zna, a posjetitelji planina znaju o čemu pišem. S planine smo se spustili po zasnježenom Temnom dolu. Osjećaj spusta je u neku ruku sličan spuštanju u Turškom žlebu u Kamniškim Alpama, a i prijeđen spust i kosina su zapravo slični.
U ponedjeljak smo Vlado i ja ponovili storiju samo smo se spustili s planine Konjem umjesto Temnim dolom. Vlado je u subotu bio spriječen pa smo propušteno nadoknadili odmah u ponedjeljak. Bilo je puno hladnije ali bez vjetra pa je osjećaj hladnoće bio znatno manji. Priroda je predivna i nikad se neću prestati naslađivati umijeću nenadmašnog umjetnika.
U nedjelju 6.12. 2009. umjesto trosjeda u dnevnoj sobi, Slađana, Azra i moja malenkost lagano smo se relaksirali po obroncima istočne Ivanščice, posjetili smo vrh Čevo.
Par sličica i od tamo:
Nema komentara:
Objavi komentar