Retrospektiva (par tjedana)

Bok opet!
Nije ovog puta za moje ne pisanje kriva lijenost nego jednostavno... puno obaveza. Dođe trenutak da ste zatrpani do grla a i nakupilo mi se je zaostalih obaveza. Sa par posljednjih izleta nisam napravio DVD-e a kako to "društvo" očekuje od mene a ja to i zapravo smatram svojom obavezom, nije bilo odgode. No još mi je ostala Golica i Mozirski gaj od 17.05. i nadam se da Boris zbog toga nebu promijenil snimatelja i montažera!? Nadam se.
Htio bi, da ne zaboravim, zahvaliti Miljenku što me je uvrstio na popis planinarskih linkova na svom blogu. Nadam se da će naša suradnja osim bloga biti nastavljena i u bregima, naročito bregima jer nisam baš neki šahist pa da se ogledamo i na tom polju. Na mom blogu je stavljen link za Bistru vodu pa pogledajte svakako.
Ali da ja krenem poslom zbog kojeg i pišem ovaj post...
Kod nabrajanja izleta koristiti ću nekakve brojeve (samo meni jasne, normalno) pa neka vas to ne zabrinjava ili smeta.
Nije, bez obzira na obaveze zapostavljen odlazak u brda, dapače, kad sam pregledavao sličice vidjeh... ima toga. Pa da počnem;
Moja bolja polovica Slađana, naš novi okolokućni domobran zapravo domobranka (više u kući nego oko nje) Azra (hvala Gaga) i moja malenkost (uvijek će biti i moja malenkost zato jer nisam baš velik, 1,67, a i pišem samo o izletima i turama gdje sam i sam sudjelovao) u nedjelju 29.11. prošetali smo Kalnikom (S10.11.) i to našom starom stazom od iznad kamenoloma kod Kalničke Kapele, zapravo se taj dio Kalnika zove Hruškovec, pa do "zatvorenog" doma podno Vranilca. Vrijeme je bilo prekrasno, cijelim sjevernim djelom Kalnika bilo je mirno i tiho ali kad smo prešli na južnu stranu prema domu iznenadio nas je neugodan južni vjetar. Pošto imam neku laganu temperaturu oznojio sam se jače nego inače i uz sve nedaće još sam zaradio i hunjavicu. E da je dom otvoren ne bi bilo takvih problema. Okolica doma a i stijene Kalnika bile su prepune penjača i izletnika. Već predugo je zatvoren dom i bojim se da gosti i ugostitelji gube previše. Na žalost ništa od palačinki...
Uključio sam uz Garmina i Sports Tracker na nokiji a link je na http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1843239

Par sličica:

U petak 27.11. Vlado, Mladen, Boris i normalno moja malenkost šetali smo po Ivanščici (S10.10.). Iz Varaždina smo krenuli tek oko pola 3 jer su Boris i Mladen uredno radili to jutro. Laganini preko Stričaka ili kako neki vole Pionira, pa do planinarskog doma, u standardnih sat i pol i već je, što zbog oblaka koji se je "zakačio" za TV toranj što zbog vremena (oko 16.30 sati), polako padala noć. Temperatura na vrhu je +3,5°C. Domar Dragec je bio sam, pa uz par pivica, narezani kulen i domaće kobasice, i razgovor ugodni, brzo prođe vrijeme. Nakon sat vremena, po Konju lagano do auta. Kod silaska se je Boris žalio na oštru bol pod rebrenim lukom ak' se to tak veli. Mi smo ga srdili da je to zbog toga što je kod uspona jurio kao da je upogonjen Duracellovim baterijama. Nadam se da nije ništa ozbiljno i da je razlog samo to što je bio Duracelko.

U subotu 21.11. smo Mladen, Boris i ja bili ponovno na Ivanščici (S10.08.). Uspon po Pioniru, koji je bio nevjerojatno prometan (sreli smo više planinara nego tijekom cijele godine), a spust po strmoj udolini Temnog dola. Sve je puno lišća i treba dobro paziti na mokre grane skrivene u lišću jer u protivnom začas završiš na pozadini par desetaka metara niže, ako imaš sreće. Sve je dobro prošlo samo su hlače bile prljave od padova tu i tamo.

17.11. u utorak ja i naša nova kujica Azra (alpski brak jazavčar star 9 mjeseci) probali smo se popeti na Ivanščicu(S10.07.). U početku planinarskog puta po Stričaku bila je vezana vodilicom ali sam je uskoro pustio da slobodno trčkara planinom. Vidjelo se da kuja uživa u novom doživljaju. Uz svo moje "jurenje" po Stričaku gore, a po Konju dolje (spustili smo se za oko 30-tak minuta) čak je bilo trenutaka kad me je čekala i čudno gledala sa pitanjem u očima:"Pa dobro, kaj se čeka?!" Prijatelj Gaga (inače veterinar) koji ju je "nabavio" u potpunosti je bio u pravu, osim što u imenu ima alpski, ta pasmina jazavčara je rođena za planine. Još jednom hvala, Gaga!! Kasnije, bez obzira na sve izgleda da sam malo pretjerao, kujica je stara samo 9 mjeseci i prije mene je bila kod stare bakice, koja je sigurno nije šetala po Ivanščici i to "ubitačnim" tempom, Azra je najvjerojatnije dobila muskulfiber jer je bila dan dva neobično mirna. Nakon par dana vratilo se je sve na staro, pa dvije mace (2. i 4. godine stare) koje su starosjedioci kod nas opet nisu imale mira i nastala je uobičajena jurnjava po kući. Iskoristio bi priliku i priupitao drage čitatelje mog bloga (ako takovih uopće ima!!!???) koji su imali sličnu situaciju kako "pomiriti" ove dvije (u mom slučaju tri) živine. Imao sam stariju kuju, pa su mačići došli mali i nije bilo problema, ali u ovom slučaju su mačke one koje rade probleme, one potrče a pas kao pas za njima i začas je kaos. Na savjetima unaprijed hvala. Evo i par sličica s Ivanščice od 17.11.2009.

Kako je ovo retrospektivni opis mojih lutanja po brdima, slijedeće je za opisati pokušaj uspona na Kalški greben 15.11. a kako sam to već obavio u starom postu za danas ću završiti...

Do skorog pisanja ... vidimo se u brdima!!!

POKUŠAJ KALŠKI GREBEN

Mi veseljaci, ha, ha, ha. Pokušali smo, tražili, našli, pokušali, na sreću se vratili...
Niko ništ' ne razme!!?? Mogu misliti?
No od početka...
Dogovor: nedjelja Ratitovec iliti vrh Altemaver 1679 u Škofjeloškom hribovju; polazak: 05 sati; mjesto ishodišta: crkvica sv. Fabijana i Sebastijana u Optujskoj; vozi: Gaga; sudionici: prije spomenuti Gaga, Mladen, Boris i moja malenkost (ekipa koja ne šteka);
Sve pet kad ne bi bilo kao i uvijek... Često smo znali isplanirati ture do zadnjeg detalja, Mali Miro je u svog Garmina ucrtao detaljan put, proučio je gdje ima a gdje nema opasnosti - no uzalud vam trud svirači - u Tepanju na kavi promjena plana i Mirekovi planovi na njegovu duboku žalost padaju u vodu i pravac nova tura... Ovog puta dogovor je promijenjen još i prije jer smo putovali u jednom autu. Malo predviđena prognoza vremena za taj dio Slovenije, mogućnost većeg snijega i odluka je pala; Penjemo se na Kalški greben (2224 m) i to prek Robleka i Dolge njive. No, isplanirano u trku (vožnji) - učinjeno. Poslije kave u Tepanju (bili smo prvi gosti) par minutica prije 6 krećemo prema Kranju i dalje dolinom Kokre do Podlebelce (stigli oko 15 do osam), ali onda su nastali problemi. U kanjonu Kokre koja je okružena stijenama nestalo je GPS signala i na Gaginom i mojem GPS-u, tako da je nemoguće odrediti gdje treba skrenuti prema Roblekovoj kmetiji za koju znamo da je ishodište našeg planinarskog pohoda. Na karti je sve lijepo nacrtano ali nigdje nikakvog putokaza, a za divno čudo nitko nije budan kako bi mogli isprobati onu staru "kartu čitaj i seljaka pitaj". Poslije 45 (čitaj četrdeset i pet) minuta pronašli smo Roblekovu kmetiju i naš put. Oko kmetije, zapravo čitavim dijelom šumsko-makadamskog puta bile su table da je parkiranje prepovedano ili da se parkiramo na lasno odgovornost pa se s razlogom pitamo da li smo dobrodošli ili da li je možda Roblek razlog zašto nigdje nema table za planinarski smjer na glavnoj cesti!? Poslije kad smo se vratili do auta sreli smo jednog starijeg planinara-šetača i ja sam mu postavio isto pitanje a on se je samo zagonetno nasmijao. Nedugo nakon toga razgovarao je s gosponom u atraktivnom terencu, koji je nemilosrdno projurio pokraj nas i skoro nas izgurao s ceste pritom (pretpostavljamo da je to bio glavom, bez brade i s terencem gospod Roblek-parkiraš na lasnu odgovornost). Parkirali smo auto u kutu i nikome na putu (u nadi da možda "na lasnu odgovornost" ne znači da se buše gume ili zove pauk) i potražili marke i tragove planinara. Ubrzo (čitaj poslije 15- tak minuta i 100 m nadmorske visine) našli smo jedno i drugo a i treće; Još je jedan terenac bio parkiran u jednom usjeku. Tragovi su vodili po markiranoj planinarskoj stazi s tek par centimetara snijega. Bili smo sretni "kao cigan u bijelom kruhu" što nećemo morati prvi tabanati kroz duboki snijeg i izmišljavati gdje vodi planinarski put. No nade su nam se izjalovile već stotinjak metara (visinskih) dalje. Dva su se lovca šćućurila u niskom raslinju i naoružani do zuba čekali neoprezne gamse (pošto bi mogli uplašiti živinu nisu nas se udostojili ni pozdraviti, a ja se nadam da smo im svojom galamom uspjeli otjerati sve što bi mogli upucati). Dalje nas je kroz policu Lojtre čekao nedirnuti i negaženi snijeg. Police Lojtre nisu preteške ni prozračne a na najisturenijim dijelovima su i osigurane "jeklenicama". Brzo smo projurili Lojtrom i onda nas je dočekala strmina pokrivena crnogoričnom makijom, koja je bila pokrivena s sigurno pola metra snijega. Ko je probao hodati po sličnom terenu u sličnim uvjetima zna kako je gurati pred sobom snijeg, prtiti strminu i svaki korak propadati do struka između grana jelovine koju je snijeg prikovao za tlo i u isto vrijeme hodati po rubu nečeg što može završiti padom preko istog ruba s ciljem nekoliko desetaka metara niže po kamenju i grubom siparu. No ni to nije najgore. Možete li zamisliti glupana i lijenčinu koji ide prvi i radi tragove po tom terenu a sve bez gamaša, koje uredno nosi u ruksaku (valjda su lakše za nositi u ruksaku, a i mogle bi se namočiti), ma budalu treba upucati za primjer ostalima. Ta bu da la je uskoro imala vodu u gojzama, što sigurno ne olakšava uspon. No usprkos svega smo stigli do Dolgih njiva. Panorama nedirnutog snijega (ima ga i sigurno dobar metar) u koju se kao u priči uklapa kamena pastirska koliba i vrhunci Krvavca, Zvoha, i Korena s jedne strane i pobočja Kalškog grebena s druge prekida dah. Sve to okupano u zrake sunca ostavljamo iza sebe i krećemo više. Nažalost nismo čitali http://www.hribi.net/izlet/kokra_podlebelca_kalski_greben_/3/318/1778 , pa bi znali da smo trebali skrenuti malo lijevo kako to piše na hribima.net. Falio nam je ovaj dio "Od omenjene koče nadaljujemo po levi strani planine po slabše vidni stezi, ki nas po 5 minutah nadaljnje hoje pripelje do druge, obnovljene koče. Ponovno se držimo rahlo levo in še naprej slabo vidna pot nas kmalu pripelje v pas rušja, kjer le ta postane izrazitejša. Sledi prečenje kratkega strmega gruščnatega pobočja, nato pa nas zložna pot v nekaj minutah prijetne hoje čez travnike porasle z rušjem pripelje na razpotje na Škrbini." Mi smo uprtili ravno kroz zimzelenu makiju prekrivenu s još više snijega, kroz koju se je još nemilosrdnije propadalo. Pošto je zbog kratkoće dnevnog svijetla već prije bilo odlučeno da idemo uz planinu do maksimalno 12 sati nakon još sat vremena pala je odluka: STOJ, STANI! Kad smo došli na otprilike 1900 m na jednom vrhiću ugledali smo Kalški greben i Škrbinu, ali nas je od Škrbine dijelilo jednom dolje, pa gore, pa još jednom dolje pa gore na Škrbinu, pa onda još 200-tinjak metara po pobočju na Kalški greben. Bili smo samo 100-tinjak metara niži od Škrbine ali je ovaj puta bila nedostižna. Ne vele pametni ljudi badava da je pravi planinar onaj planinar koji pametno zna odustati, ili možda nešto slično. Mene to pomalo podsjeća na ono da vadiš kad je najslađe, samo što onda u planini ne doživiš "vrhunac", ali je valjda tako pametnije. Bilo kako bilo ili kako mu drago (ne Drago) mi smo na zadovoljstvo svih stali, otvorili ruksake, malo šalabrcnuli, malo više popili pivce iz ruksaka, pardon iz limenke, preobukli i preozuli se, "konačno stavili gamaše (nek se i one namoče)" i... . Ma normalno da postoji i taj famozni "i..."!? Usput sam uspio izgubiti Canyon-ov mali visinomjerac pa sam se spustio da ga potražim nekih stotinjak metara. Normalno da ga nisam našao, jer ga je Boris našao kraj mjesta na kojem smo se zaustavili, lagano zatrpanog u snijegu. Boris imaš piće! Natrag na noge lagane, preko Dolge njive, pa po Lojtici dol, pa po Lojtrici još dol i do auta trebalo nam je oko 2 sata. Gume nisu bile izbušene pa smo se sigurno spustili do doline Kokre do Podlebelce, pa do stajanja u Tepanju na pivici i vrećici čipsa. Šofer Gaga je iskoristio priliku da protegne noge a zapravo uvijek tako napravimo lagani rezime doživljenog. Zaključak je ovaj puta bio da smo zadovoljni učinjenim, da smo lijepo prošetali gojzerice, a Kalški greben smo već vidjeli, a ne daj Bože da više nećemo! Doma smo bili prije 18 sati.
Ima nekoliko sličica na picasi http://picasaweb.google.com/sinek.vz ili točnije na http://picasaweb.google.com/sinek.vz/PokusajKalskiGrebenGSMB15112009# a evo i par ovdje za one koji su poput mene "lijeni" i za klikanje.

To se zove lijenost

Nije da nisam imao vremena, nije istina da sam lutao po brdima. Nisam ni radio nešto važno , ni neodložno samo me je ... rekli bi dalmoši "ufatila fjaka" . Užas, vrijeme je turobno, sivo sve boli i mi operirani osjećamo svaki rezić kirurga kao da ga radi ponovno , ali ovaj puta bez narkoze.

Prije svega zahvalio bi svima na podršci u mom nastojanju da napišem nekakav "planinarski" blog koji to zapravo ne bi ni trebao biti. Nadam se da će teme mojih postova biti zanimljive i za one koji čitaju, ali prvenstveno bi želio prenijeti na net svoja iskustva koja će nadam se nekad nekome pomoći. Moram još puno naučiti jer sam nov što se tiče blogiranja, ako se to tako kaže... Evo imao sam problemčića koje još ne znam riješiti ali i to će se vremenom otkloniti.

Primjer: Pisao mi je Goran R (zahvaljujem mu na podršci i sigurno se priključujem vrhovima) i uputio me na na internet stranicu na kojoj sam vidio zgodan widget za vrijeme linkao sam se na stranicu sa vremenom, napravio sve, ali nisam isti mogao postaviti na svoj blog. Link je na http://freemeteo.com/default.asp?pid=15&gid=3199040&la=21 (zanimljivo gdje se mjeri na Ivanščici temperatura na 853 m ili je to samo procjena, zna li netko?)

Primjer: Znam da ima na netu mnogo mjesta gdje možete spremiti (uplodati) datoteke pa onda linkanjem omogućiti skidanje istih, i google mi omogućuje istu stvar na google docs ali ne mogu spremiti tagove planinarskih puteva (dal' netko zna kako to napraviti?).

Ovim putem želio bi zahvaliti Ivici B. na mailu, a naročito na Croatian.gtt (stavio sam ga u uređaj ali još nisam stigao sve pregledati), a posebno bi želio čestitati "malom" Anti na uspjesima. Još ćemo se mi čuti ( http://www.maliplaninar.tk/) obećavam.

No, ja skrenuo s onog što je tema mog bloga...

Naravno da smo 7.11. u subotu prošetali gojzerice (brat, šogor i moja malenkost) po Ivanščici. Klasika put, gore po Pioniru a dole po Konju. U planinarskom domu pivce, čašica razgovora (najlakše je planirati sljedeći izlet na izletu). Inače su brat i šogor najčešći supatnici na mojim zapravo našim putošestvijima. Ima nas u kompaniji poviše, ali smo nas troje, ne znam kako bi to rekao, nekako valjda najbliskiji ili možda najsličniji po kondiciji pa si "pašemo"!?

Odluka je da počnem najprije opisivati ture iz 2009. godine jer su još uvijek svježe, pa ću se onda vratiti na svoje početke planinarenja, koliko će slike moći vratiti sjećanje na te dane?! Stvarno mi misli lutaju pa tako i izgleda moj današnji blog (zbrda-zdola), ali budem se ja skockal. Post sam počeo pisati 11. na Martinje, a završavam ga 12. Pošto je vrijeme napravilo još jedan zaokret, nadam se da će i vikend biti takav i da je "company" spremna za već dugo dogovoren Ratitovec i da nas ovog puta ništa neće spriječiti. Do idućeg pisanja par sličica sa subotnje Ivanščice.

Još Ivanščice

Jučer sam ponovno (po zna koji puta - možda jednom probam zbrojiti) bio na Ivanščici. Puno je toplije i čini se da 4.11. nije padao snijeg nego kiša ili možda ništa. Putem sam slijedio tragove po Pioniru pardon Stričaku i čini se da je od mog zadnjeg posjeta prošao samo pas i njegov najbolji pratitelj planinar, ali moje indijansko pratilačke sposobnosti ne sežu tako daleko da bi mogao pretpostaviti kad je to bilo. Na cesti već prema vrhu sreo sam planinara kojeg sam više puta sretao, ali ga nikad nisam pitao za ime (možda BBird). Javi se ako si se prepoznao!? Na vrhu 1,5 celzijusevac i sunce za sunčanje, pa su to najvjerojatnije iskoristili i plavci za rekonstrukciju i pripremu za zimu radio odašiljača. Sa vidikovca se vidi dosta daleko ali oblaci zaklanjaju na horizontu Alpe. Nisam imao dalekozor a fotić me je nešto gnjavio pa nisam siguran dal' sam vidio oblake ili Alpe (najvjerojatnije oblake). Spustio sam se pored vojarne pa u Temni dol u kojem je na snijeg kojeg ima oko 20-tak centimetara napadalo lišće tako da na mnogim mjestima nije ni vidljiv snijeg.

Više ima kao i uvijek na http://picasaweb.google.com/sinek.vz a sam spust i na http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1772174

Bok!
Nikako da počnem s blogom. Današnji uspon na Ivanščicu ponukao me da počnem i da podijelim svoje ideje, mišljenja ili da se ... ma ne znam što.
Uostalom pošto sam umirovljenik ili kak bi neki rekli penzić (o tome možda jednom drugom prilikom), a sredio sam sve što sam imao za danas (čitajte što su mi moje "žene" naredile) u sekundu i pol sam odlučio, kao i mnogo puta do tada pravac Ivanščica. Iako je vrijeme bilo "ružno" - padao je lagano snijeg sa kišom i temperatura je tek par stupnjeva iznad nule na visini iznad 1000 metara to bi mogla biti prava avantura. Usput u Ivancu skretanje u dućan po sendvič i par limenki i začas sam se popeo do "Pilane" u Prigorcu (440 m).

Brzo presvlačenje i juriš....
U Prigorcu je bilo tek par centimetara snijega dok ga je s visinom bilo sve više i više. Na 800 m bilo ga je 20- tak centimetara. Na 917 kako to moje "društvo" voli reći ili na Velikom Roku prava zimska idila. Stijene su zabijeljene od snijega kojeg je vjetar naprosto zalijepio za stijene.

Na 800 metara bilo je ...
kako je to pokazao moj Oregon.

Kod planinarskog doma u zavjetrini temperatura je bila -5°C, a na vjetrometini puno, puno niže

TV toranj se je jedva vidio a na samom vrhu bilo je zapuha i iznad koljena.

Na vrh su došli i dečki iz HEP Varaždin najvjerojatnije nešto popraviti na svojem repetitoru koji je odmah ispod vidikovca. Parkirali su na samom vrhu. Uskoro nebu moguće na vrh doći autom (bar dok se ne očisti cesta) pa će biti mirnije u domu. Ne da imam nešto protiv onih koji se voze na vrh, ali znaju biti bučni pa čak i nepristojni prema domaru. Pošto još na Ivanščicu nema helikopterske linije kad je visok snijeg na sreću moguć je prilaz samo pješice.

Nisam se ni presvlačio, ni popio pivo a kamoli pojeo sendvič jer je puhalo kao ludo. Put pod noge tj. snijeg i pravac auto, ovaj puta preko Konja. Spust je bio prava avantura klizanja, skijanja po gojzericama a najmanje hodanja. Da izbjegnem serpentine ispod Malog konja sručio sam se ravno po zimskom putu pa preko livade. Spust je bio 30-tak minuta a uspon sat i pol. Ima nešto podataka na http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1766059 jer sam na mobitelu uključio Sports Tracker, a večina slikica je na http://picasaweb.google.com/sinek.vz/IvanscicaPionirKonj3112009#