Niko ništ' ne razme!!?? Mogu misliti?
No od početka...
Dogovor: nedjelja Ratitovec iliti vrh Altemaver 1679 u Škofjeloškom hribovju; polazak: 05 sati; mjesto ishodišta: crkvica sv. Fabijana i Sebastijana u Optujskoj; vozi: Gaga; sudionici: prije spomenuti Gaga, Mladen, Boris i moja malenkost (ekipa koja ne šteka);
Sve pet kad ne bi bilo kao i uvijek... Često smo znali isplanirati ture do zadnjeg detalja, Mali Miro je u svog Garmina ucrtao detaljan put, proučio je gdje ima a gdje nema opasnosti - no uzalud vam trud svirači - u Tepanju na kavi promjena plana i Mirekovi planovi na njegovu duboku žalost padaju u vodu i pravac nova tura... Ovog puta dogovor je promijenjen još i prije jer smo putovali u jednom autu. Malo predviđena prognoza vremena za taj dio Slovenije, mogućnost većeg snijega i odluka je pala; Penjemo se na Kalški greben (2224 m) i to prek Robleka i Dolge njive. No, isplanirano u trku (vožnji) - učinjeno. Poslije kave u Tepanju (bili smo prvi gosti) par minutica prije 6 krećemo prema Kranju i dalje dolinom Kokre do Podlebelce (stigli oko 15 do osam), ali onda su nastali problemi. U kanjonu Kokre koja je okružena stijenama nestalo je GPS signala i na Gaginom i mojem GPS-u, tako da je nemoguće odrediti gdje treba skrenuti prema Roblekovoj kmetiji za koju znamo da je ishodište našeg planinarskog pohoda. Na karti je sve lijepo nacrtano ali nigdje nikakvog putokaza, a za divno čudo nitko nije budan kako bi mogli isprobati onu staru "kartu čitaj i seljaka pitaj". Poslije 45 (čitaj četrdeset i pet) minuta pronašli smo Roblekovu kmetiju i naš put. Oko kmetije, zapravo čitavim dijelom šumsko-makadamskog puta bile su table da je parkiranje prepovedano ili da se parkiramo na lasno odgovornost pa se s razlogom pitamo da li smo dobrodošli ili da li je možda Roblek razlog zašto nigdje nema table za planinarski smjer na glavnoj cesti!? Poslije kad smo se vratili do auta sreli smo jednog starijeg planinara-šetača i ja sam mu postavio isto pitanje a on se je samo zagonetno nasmijao. Nedugo nakon toga razgovarao je s gosponom u atraktivnom terencu, koji je nemilosrdno projurio pokraj nas i skoro nas izgurao s ceste pritom (pretpostavljamo da je to bio glavom, bez brade i s terencem gospod Roblek-parkiraš na lasnu odgovornost). Parkirali smo auto u kutu i nikome na putu (u nadi da možda "na lasnu odgovornost" ne znači da se buše gume ili zove pauk) i potražili marke i tragove planinara. Ubrzo (čitaj poslije 15- tak minuta i 100 m nadmorske visine) našli smo jedno i drugo a i treće; Još je jedan terenac bio parkiran u jednom usjeku. Tragovi su vodili po markiranoj planinarskoj stazi s tek par centimetara snijega. Bili smo sretni "kao cigan u bijelom kruhu" što nećemo morati prvi tabanati kroz duboki snijeg i izmišljavati gdje vodi planinarski put. No nade su nam se izjalovile već stotinjak metara (visinskih) dalje. Dva su se lovca šćućurila u niskom raslinju i naoružani do zuba čekali neoprezne gamse (pošto bi mogli uplašiti živinu nisu nas se udostojili ni pozdraviti, a ja se nadam da smo im svojom galamom uspjeli otjerati sve što bi mogli upucati). Dalje nas je kroz policu Lojtre čekao nedirnuti i negaženi snijeg. Police Lojtre nisu preteške ni prozračne a na najisturenijim dijelovima su i osigurane "jeklenicama". Brzo smo projurili Lojtrom i onda nas je dočekala strmina pokrivena crnogoričnom makijom, koja je bila pokrivena s sigurno pola metra snijega. Ko je probao hodati po sličnom terenu u sličnim uvjetima zna kako je gurati pred sobom snijeg, prtiti strminu i svaki korak propadati do struka između grana jelovine koju je snijeg prikovao za tlo i u isto vrijeme hodati po rubu nečeg što može završiti padom preko istog ruba s ciljem nekoliko desetaka metara niže po kamenju i grubom siparu. No ni to nije najgore. Možete li zamisliti glupana i lijenčinu koji ide prvi i radi tragove po tom terenu a sve bez gamaša, koje uredno nosi u ruksaku (valjda su lakše za nositi u ruksaku, a i mogle bi se namočiti), ma budalu treba upucati za primjer ostalima. Ta bu da la je uskoro imala vodu u gojzama, što sigurno ne olakšava uspon. No usprkos svega smo stigli do Dolgih njiva. Panorama nedirnutog snijega (ima ga i sigurno dobar metar) u koju se kao u priči uklapa kamena pastirska koliba i vrhunci Krvavca, Zvoha, i Korena s jedne strane i pobočja Kalškog grebena s druge prekida dah. Sve to okupano u zrake sunca ostavljamo iza sebe i krećemo više. Nažalost nismo čitali http://www.hribi.net/izlet/kokra_podlebelca_kalski_greben_/3/318/1778 , pa bi znali da smo trebali skrenuti malo lijevo kako to piše na hribima.net. Falio nam je ovaj dio "Od omenjene koče nadaljujemo po levi strani planine po slabše vidni stezi, ki nas po 5 minutah nadaljnje hoje pripelje do druge, obnovljene koče. Ponovno se držimo rahlo levo in še naprej slabo vidna pot nas kmalu pripelje v pas rušja, kjer le ta postane izrazitejša. Sledi prečenje kratkega strmega gruščnatega pobočja, nato pa nas zložna pot v nekaj minutah prijetne hoje čez travnike porasle z rušjem pripelje na razpotje na Škrbini." Mi smo uprtili ravno kroz zimzelenu makiju prekrivenu s još više snijega, kroz koju se je još nemilosrdnije propadalo. Pošto je zbog kratkoće dnevnog svijetla već prije bilo odlučeno da idemo uz planinu do maksimalno 12 sati nakon još sat vremena pala je odluka: STOJ, STANI! Kad smo došli na otprilike 1900 m na jednom vrhiću ugledali smo Kalški greben i Škrbinu, ali nas je od Škrbine dijelilo jednom dolje, pa gore, pa još jednom dolje pa gore na Škrbinu, pa onda još 200-tinjak metara po pobočju na Kalški greben. Bili smo samo 100-tinjak metara niži od Škrbine ali je ovaj puta bila nedostižna. Ne vele pametni ljudi badava da je pravi planinar onaj planinar koji pametno zna odustati, ili možda nešto slično. Mene to pomalo podsjeća na ono da vadiš kad je najslađe, samo što onda u planini ne doživiš "vrhunac", ali je valjda tako pametnije. Bilo kako bilo ili kako mu drago (ne Drago) mi smo na zadovoljstvo svih stali, otvorili ruksake, malo šalabrcnuli, malo više popili pivce iz ruksaka, pardon iz limenke, preobukli i preozuli se, "konačno stavili gamaše (nek se i one namoče)" i... . Ma normalno da postoji i taj famozni "i..."!? Usput sam uspio izgubiti Canyon-ov mali visinomjerac pa sam se spustio da ga potražim nekih stotinjak metara. Normalno da ga nisam našao, jer ga je Boris našao kraj mjesta na kojem smo se zaustavili, lagano zatrpanog u snijegu. Boris imaš piće! Natrag na noge lagane, preko Dolge njive, pa po Lojtici dol, pa po Lojtrici još dol i do auta trebalo nam je oko 2 sata. Gume nisu bile izbušene pa smo se sigurno spustili do doline Kokre do Podlebelce, pa do stajanja u Tepanju na pivici i vrećici čipsa. Šofer Gaga je iskoristio priliku da protegne noge a zapravo uvijek tako napravimo lagani rezime doživljenog. Zaključak je ovaj puta bio da smo zadovoljni učinjenim, da smo lijepo prošetali gojzerice, a Kalški greben smo već vidjeli, a ne daj Bože da više nećemo! Doma smo bili prije 18 sati.
Ima nekoliko sličica na picasi http://picasaweb.google.com/sinek.vz ili točnije na http://picasaweb.google.com/sinek.vz/PokusajKalskiGrebenGSMB15112009# a evo i par ovdje za one koji su poput mene "lijeni" i za klikanje.
Nema komentara:
Objavi komentar